piše: Mladenko Marijanović
Danas svoje živote masovno selimo iz stvarnog u virtualno, proces koji prijeti da će nas progutati. Više smo prisutni u svojim digitalnim identitetima nego "među svijetom" i toliko već ovisni o instant sadržajima s weba da bismo gadno pošizili kad bi nam netko svima ugasio internet na jedan dan.
A možda bi nam takvo što i trebalo. Možda bismo jednu večer ranije legli, odložili najveći moderni porok – smartphone i malo se zamislili, posvetili se "facebooku" u svojim glavama; da misli odlutaju za ljudima bitnim i bliskim srcu, za padinama zelenim što su ih naši pređi krčili a mi ih drači vratili.
U virtualnom svijetu, zato ga toliko i volimo, sve je lako riješiti. Već i amaterskim "provlačenjem" kroz photoshop jednako je moguće ukloniti i vlastiti podvoljak i šiblje oko ćaćine kuće. Osim toga, ne gleda ti se nešto što stvara nelagodu, pa ne moraš ni gledati: zabaviš se crnom kronikom ili žutim vijestima.
Nema sumnje da virtualna polja imaju i lijepih strana, finih se plodova sa njih ubralo – barem kad se govori o "miljću" na kom je prije 20 ljeta Gospodnjih podignuta kuća zvana Vareš Home Page. Evo je ovoga proljeća i restaurirana, svjetski lijepa a naša, pa red bi bio darovati joj nešto, što rekli, na naselje.
Ne znam ide li to i kakav je običaj, ali prinosim nekoliko pisanih sličica iz stvarnog života, s obronaka Zvijezde na kojima je Vareš kod kuće. Slučajno mi je ovo palo ruku neki dan, a u kom selu – jedino će to neke zanimati – mislim da nije bitno jer je bitna paradigma, koja je u svakom našem zakutku u pet deka ista.
Povod okupljanja četvero vremešnih ljudi, na kom se zatekoh k'o Pilat u Vjerovanju, bijaše neveseo; jedino do čega oni još zadnjim snagama drže jest da pođu jedni drugima "na žalost". Ono u cekeru – šećer u kocki, pola kile kave i boca gustog soka – manje je važno od toga da se novopečenom "panju" otvore vrata.
I domalo krenuše "teme": čovjek koji je tu jedva došao s drugog kraja sela, jer je inače na kemoterapijama, skup je doživio kao priliku da ispovjedi kako ga je u zeničkoj bolnici neki nadripropovjednik živog utušio tumačenjem svete knjige, iako mu je skretao pažnju da se uopće ne mole istom Bogu.
Udova kojoj se došlo, i sama slaba na nogama, zamoljava ženu koja joj je došla da ona posluži piće, meze i tozulju, žaleći se uzgred na bešćutnu birokraciju zbog koje je morala do grada radi jednog potpisa. Baš mi je bilo do odanja jutros, jedva mogu i priko kuće – iznese ona svoju situaciju.
Najstariji u društvu, kad prozbori, ispade još najbolji i čio, a uhvatio devedesetu. Nije šala, upravo popustio kosu i belegiju u dvorištu, tamo gdje samuje na drugom brdu, da dođe i svojoj svastici ruku utjehe pruži. Ona ga, ganuta, grli i on uskoro zapodijeva malo šege te svima se svidje što još netko ima snage da pasjaluči.
Uto se na vrata pomalja i jedan pedesetogodišnjak: može se nagađati da je riječ o predsjedniku omladine u selu. Iza rata nas je bilo nešto preko stotinu – otkriva. A danas je on jedini koji još drži par goveda i cuku uz kuću. Izađem. Pogled se razli na ispravne zaključane kuće u kojima muk kolo igra, a svira paučina.
I eto kako, ako netko upita, žive naši Mohikanci. Vedri u žalosti, gordi u samoći. Operirani od megabita i gigabajta. Jer bitku su s brzinom izgubili, s prostorom isto tako, ostalo im još samo vrijeme. Sijelo zaključi onaj heroj s devet "kuka": Ja kad zamrknem, ne znam oću l' osvanut. Al zato se prikrstim: Bože, Ti pomozi... i u redu smo!