Piše: Tvrtko Milović
Naš narod voli pomoći drugom. Još više voli pomoći strancu. Ali najviše voli prepričavati pomaganje u formi anegdote. U jednoj takvoj, glavni protagonisti su Australci, komada dva. I Vejsil, komada jedan.
Priča se odigrava u ljeto 2017., netom poslije završetka Sarajevo film festivala. Akteri su dvoje mladih Australaca koji su odlučili biciklima obilaziti sve filmske fesitvale u Europi.
Sjajna ideja.
U Bosni ne tako sjajna.
Naime, jedno je biciklima obilaziti civiliziranu europsku zemlju, a nešto sasvim drugo pedalati po Bosni.
Australci, jasno, pojma nemaju što je Bosna pa su se odlučili obići i SFF. Po završetku festivala, Australci prave kobnu grešku – pale GPS da vide kuda će dalje. Što su točno upisali kao odredište, nikad nećemo saznati, ali podli GPS ih je iz nekog razloga uputio na Fojnicu, pa putem preko Dusine prema Jablanici.
Iako ovaj put postoji on je prije svega – šumski put! Iz nekog razloga put se nalazi na brojnim putnim kartama BiH ucrtan kao regionalni put Fojnica – Buturović Polje – Jablanica.
S obzirom da ga proljećem obično odnese vodena bujica, put koriste uglavnom traktoristi, šumari i dokoni tatini sinovi sa terenskim vozilima.
E tim putem GPS je rekao mladom australskom paru da ide za negdje.
I krenu oni.
Na biciklima imaju šatore, ruksake i svu opremu dovoljnu da se ne moraju plašiti i ako malo zalutaju.
Australci su vjerovatno do Fojnice pedalali bezbrižno. Onda su skrenuli prema Gojevićima. Iako loš, i ovaj put je asfaltiran. Puno je rupa, ali i dalje ima kuća, pa sve ukupno liči na civilizaciju.
Poslije Gojevića slijedi put za Dusinu. Ovo je izrazito loš asfaltni put kroz šumu, i mladim Australcima su se već morale upaliti lampice upozorenja.
Sigurno su ih čudno gledali malobrojni prolaznici ovim putem, jer biciklima se tuda ne može baš nigdje. Osim ako su možda krenuli na hodočašće svetom Jakovu u Deževice.
No nisu.
U Dusini prestaje asfalt. Iz sela se može na Pogorelicu, gdje kiseljački planinari imaju svoj dom, a može se i u šume i njive iznad Dusine gdje lokalci sjeku šumu i izvode stoku na ispašu. Ili beru gljive. Ili se švaleraju. Uglavnom, tim drugim putem, koji ne vodi nigdje osim na planinu, krenuli su Australci.
Jedno vrijeme su savladavali strmi makadamski put. Onda je pao mrak. Onda su krenuli još upornije uzbrdo, kako bi se što prije izvukli iz šume. Da su bili do kraja uporni, popeli bi se na vrh planine Zec, ali nikad se ne bi dokopali asfaltnog puta. Još manje Jablanice.No, oni to jadni nisu znali. Pa su sišli i gurali bicikle na svom putu za nigdje.
Gurali su tako bicikle pune opreme kilometrima uzbrdo. Mrak je uveliko pao. Bosanske šume već nekoliko godina su tihe poput grobnice, jer mladi divljaci sa cross motorima su rastjerali sve ptice i devastirali šumsku faunu.
Zato je Australcima mrka šuma bosanska bila jezovito tiha. U jednom trenutku shvatili su da ih GPS vodi u zabludu. Tada su shvatili i da ljeto u Bosni ima sasvim drugo značenje noću. Kada su krenuli vaditi topliju odjeću shvatili su i da nema smisla gurati dalje, nego su razapeli šator i stisli se unutra.
Izgubljeni, usred ničega, u podnožju planine Zec, dvoje Australaca se spremilo na dugu i neizvjesnu noć.
U tom trenutku nailazi Vejsil sa svojim golfom dvojkom. Bio u šumi nekim poslom. Ugleda Vejsil šator gdje ga je najmanje očekivao, na mjestu na kojem ni većina Dusinjana nije bila.
„Otkud šator!?“ Upita se Vejsil smanjujući iz druge u prvu.
Stade ispred šatora. Ugasi motor. Krenu dozivati, da vidi avanturiste.
„Eeeej. Alooo. Ehaaa.“ Reče Vejsil.
Australci, bez druge mogućnosti, otkopčaše šator i promoliše svoje dvadesetogodišnje glavice željne upijanja najnovijih svjetskih kinematografskih ostvarenja.
„Yess?!“ Odgovoriše oni, fol sve normalno.
„Alo. Kuda vi? Jeste u Dusinu pošli?!“ Vejsil će dobronamjerno.
Australci, svjesni da na tom mjestu u tom trenutku ne mogu očekivati poznavatelja engleskog jezika, krenuše sa nekoliko univerzalizama:
„Road. Road.“ Pokazujući rukom pravu liniju.
Gleda Vejsil.
„Hotel. Hotel.“
„Nema hotel u Dusini“ odgovara Vejsil internacionalno klimajući glavom.
„Ok. Is there a camp? Like a camp house? Or car camp?“ Mašu Australci rukama pokazujući kuće, kampove, aute, prikolice i slično.
„AAA... Ima kamp. Hajte sa mnom.“ Signalizira Vejsil da se uđe u narandžastog golfa dvojku s blatnim aplikacijama. Sjetio se on.
Kako nemaše što izgubiti, Australci na brzinu spakovaše šator, nabaciše bicikle na galeriju i krenuše.
Silaze nazad prema Dusini. Vozili su se dobrih 40 minuta kroz mrklu noć. Voze se.
Golf savladava rupe, grane i ostale prepreke. Vejsil im očinski objašnjava kako ne valja biciklom ići na planinu po noći. I objašnjava kako je Zec zajeban i za pješaka. I sam sebe pita kako su se usudili tako blesavo krenuti.
Napokon, ugledaše svjetla Dusine! Mladi Australac okrenu se prema djevojci s osmjehom. Njihovim mukama došao je kraj. Sve će biti dobro, pogledom mu odgovara djevojka.
Spust do Dusine trajao je skoro 15 minuta, ali skromna dusinska rasvjeta ulijevala je nadu Australcima da će sve biti u redu. Tu će možda prenoćiti pa nazad...
Sišavši u Dusinu, Australci su se već počeli zahvaljivati, ali Vejsil nije smanjivao iz druge brzine. Kako su sišli tako se krenuše opet penjati.
Penju se oni tako, a Australcima sumnjivo. Pitaju Vejsila gdje ih vozi. A on njima: „Da da, to je Dusina. Lijepo selo jelde!? Imamo i ambulantu.“
Nakon par minuta svjetla Dusine se udaljiše. I opet su u šumi.
Šute oboje.
Pojma nemaju gdje idu. Ponovo se golf bori sa šumskim putem. Skaču po rupama. Australka je počela plakati. Australac jebe mater filmskom festivalu. Na engleskom. U sebi.
Kada je nestalo i posljednje dusinsko svjetlo, Australci su se zaledili od straha. Vejsil, znajući da ne zna engleski, nije puno pričao da ih ne uplaši. A kako je Vejsil šutio Australci su se uplašili još više.
Vozili su se mrklom šumom još pola sata. Najdužih pola sata u životu.
...
I, u jednom trenutku, ponovo svjetla. Bio je to planinarski dom Pogorelica.
Iako su Kiseljačani ponosni na njegovu veličinu, ljepotu i osvjetljenost, Australcima se dom učinio kao najveći, najljepši i najsjajniji objekt na svijetu!
Parkira se Vejsil pred domom na Pogorelici i zadovoljno reče „evo ga kamp!“.
Iz doma izlazi domar Zeba. Malo mu čudno da netko dolazi radnim danom iza ponoći.
„Vejsile jes to ti?“
„Jesam. Našao sam ti nekih Švaba u šumi. Krenuli na Zec pa se izgubili.“
I tako izlaze Australci, uzimaju bicikla i ostale stvari. Onako iscrpljeni prilaze Zebi i samo kažu „room“.
„Ima room, hajte ovamo.“
Vejsil ponosno odlazi, nakon uspješno izvedenog spašavanja Švaba.
Zeba smjesti Australce u sobu, a zatim i sam ode na počinak.
Spavali su do podne. Zatekla se sutra u domu i gospođa koja zna engleski, pa su konačno saznali i gdje se nalaze. I domaćini saznali otkud Australci usred Bosne biciklima.
Uglavnom, situacija se brzo raščistila. A oni odlučiše ostati još taj dan u domu.
Jeli su i pili.
Zanimljivo im bilo kako svi gosti doma nude hranom i pićem sve ostale goste. Pa tako svi jedu sve i svi razgovaraju sa svima. U isto vrijeme.
Odluče ostati još jedan dan. Pa još jedan. Pet dana ukupno. Dan više nego na glupom festivalu.
Jedan dan im je u posjet došao i Vejsil. Smije se on njima, i oni njemu. Sad su stvari mnogo jasnije. Pa su se onda svi skupa smijali i veselili. Obećali Vejsilu da će ga dodati na facebook.
Peti dan, kad su odlučili krenuti, upita Australac domara Zebu prima li karticu.
„Jaštaradim. Samo keš.“
Otpuhuje Australac.. Gleda u djevojku. Nije baš pri parama...
Zeba objašnjava da nije problem ako nema para.
Australac tada vadi debelu gutu eura i dolara, ima ih sigurno 1000. Rukom nudi sve para što ima i sažaljivim očima govori kako nema više...
Zeba uze onu plavu od 20 eura i kaže to je to.
Nakon početnog šoka, među Australcima zavlada olakšanje i zadovoljstvo. I sreća.
I tuga. Nakon što su krenuli natrag na put.
Nekad na jesen u planinarski dom Pogorelica stigla je i razglednica. Iz Australije.
I tako su naši ljudi dobili potvrdu iz Australije da vole pomoći drugima u nevolji.
(Karta: Google maps >)